- Piše: Slobodan Savović

Živjeti život u državi u kojoj je društveno poželjno dokazivati svoj patriotizam uloženim decibelima u poklič „...Nek‘ je vječna“?! Fraza se toliko puta ponavlja u prilikama i neprilikama da je, u stvari, izgubila smisao i pretvorila se u svojevrsni poziv u pomoć običnog građanina dok se oko njega vrše hladnokrvne mafijaške egzekucije. Umjesto da građani na protestima ili izborima potraže pomoć i promjene u svojim životima, oni se utrkuju ko će glasnije da vikne „Nek‘ je vječna!‘‘ Što glasnije, to predsjedniku milije! Pitanje nije kada će ovo ludilo javnih ubistava prestati već je pitanje samo ko je sledeći? A o ekonomskoj egzistenciji i normalnim temama niko više i ne govori. I još nešto. Nećete čuti od ovih naših vlastodržaca i njihovih kompanjona koji su nas doveli sve skupa ovdje gdje smo - u stanje kolektivne hipokrizije, e od njih nećete čuti da galame „ Nek‘ je vječna“. Oni znaju kako smo došli u ovo stanje i kako su stekli što su stekli. Naši montenegrini znaju da ovako ne može vječno. Mnogo se kralo i lagalo. Ne možete vječno lagati sve ljude.
Fraza „Nek‘ je vječna“ je proizvod tranzicionih procesa i predstavlja mimikriju društvenih vrijednosti. Generacijsko taloženje moralnog kodeksa koji je od nekadašnjih Crnogoraca stvorio svojevrsni sociološki brend, raspalo se u prah i pepeo. Sadašnje generacije građana Crne Gore čak imaju problem i sa nacionalnim identitetom.
Slika ekonomskog blagostanja koja je projektovana za domaću upotrebu počela je dobrano da se ljušti i dobija sivi kolorit. Glavni likovi društveno- ekonomske elite sa te slike gradili su i grade nove moralne norme i privid poželjnih vrijednosti u Crnoj Gori. Koliko je samo javnih ličnosti koje su uspjele u Crnoj Gori, a da prethodno u biografiji nemaju društveno valorizovane uspjehe. A tek djeca ovih likova, koja uspješno puzi društvenom ljestvicom! Jednostavnije rečeno, mjera uspjeha je snalažljivost i već čuveni vizantijski nepotizam i obraz od đona! Mjera društvenih normi je postala stvar dogovora društveno-ekonomskih elita. Dopušteno je ovom narodu sve ono što se dogovore očevi Crne Gore!
U posttranzicionoj Crnoj Gori upravo je najviše zloupotrijebljena manjkavost demokratije, a to je pravo na lični izbor pojedinca. Ugledajući se na čuvene ugovore buržoarskih društava koji u prvi plan stavljaju pojedinca, to jest „njegovo visočanstvo građanina“, mi smo zaboravili da je u Crnoj Gori tek u povoju građanska svijest, i zamijenili je kolektivnom sviješću. Sve ostalo glumatamo. Zarad Evrope. Da ih ne diraju. Tako da danas imamo fingiranu srednju klasu kao izvor političke i ekonomske moći koja daje izborni legitimitet vlasti. To znači da je prvo elita projektovala građane, u buržoarskom smislu riječi, pa je onda deponovala svoj legitimitet u taj privid. Crna Gora je sada pravo Potemkinovo selo! U ovakvom društvenom ambijentu moguće je proglasiti legitimnim svaku odluku vlasti, jer dolazi kao proizvod vrhovnog buržoaskog principa, a to je pravo i izborna volja pojedinca- građanina, koga je ta vlast projektovala i stvorila.
Vlast je zadovoljila i drugi kriterijum modernih evropskih društava, a to je da je odgovorna za svoje postupke građanima, koje je ona sama projektovala i stvorila. Tako dolazimo do jednog čudnog paradoksa u kome je aparat vlasti sam sebi dovoljan. Režim ima čak i samodovoljnu političku opoziciju radi potpunijeg privida iz inostranstva. Riječi kao što su ideje i ideologija zamijenjene su riječima lična korist ili profit.
Neka mi bude dozvoljeno da kažem da je put svakog oporavka dug i težak. Traži puno odricanja i žrtava. Prvi korak našeg društvenog oporavka je da ponovo upoznamo istinu. Istinu o sebi samima. Potrebno nam je veliko otrježnjenje. Da shvatimo da nijesmo nikakva ‚‘usješna evropska priča’’ nego društvo koje tek treba da utvrdi svoje društvene prioritete. Tek onda nam slijedi ’’dugo putovanje kroz noć’’. Treba da shvatimo da svaki pojedinac u Crnoj Gori, svaki njen građanin ima pravo na svoju ’’ličnu sreću’’, ali da ona zavisi od njega i njegovog rada. Građani Crne Gore treba da shvate da će ući u Evropsku uniju kad Uniji donesu nešto korisno, a to su sopstvene društvene i ekonomske vrijednosti. Nacionalni preporod sigurno nam neće donijeti razni gurui i očevi nacije, taman da su i dvaput uspješniji u svom poslu. Jer oni su uspješni tek kod kuće i za svoju korist. Društvo i građanska svijest se ne grade na podjelama i insistiranjima na različitostima. Naprotiv. Preporod otpočinje prepoznavanjem i njegovanjem vaskolikih različitosti koje nas spajaju. Na tim temeljima ujedinjenih različitosti nastaju nove vrijednosti i identiteti. Made in Crna Gora tada postaje svojina svih nas, njenih građana. Samo pitanje je dokle će ćutati intelektualna elita Crne Gore.